EU bespovratna sredstva često se u startup svijetu doživljavaju kao spora, birokratska i “previše akademska” da bi bila stvarni izvor kapitala za brzorastuće tvrtke. S druge strane, osnivači u ranoj fazi razvoja redovito se okreću isključivo investitorima (npr. fondovima rizičnog kapitala, tj. VC fondovima), i to u trenutku kada im je tehnologija još uvijek nedovoljno razvijena da bi bila dovoljno atraktivna za ozbiljan privatni kapital. Rezultat je razvodnjavanje vlasništva upravo u fazi kada je rizik najveći, a valuacija najniža.
Vrlo česta zabluda s kojom se susrećem jest da su značajna EU sredstva, u iznosima od nekoliko stotina tisuća do više milijuna eura, namijenjena isključivo istraživačkim organizacijama, tj. već etabliranim tvrtkama, dok su startupovi rezervirani za VC fondove i poslovne anđele. Danas je takvo razmišljanje sve manje točno jer Europska unija sustavno razvija instrumente upravo za rane, visokorizične tehnološke projekte. U područjima poput deeptecha, energetike, AI-ja, biotehnologije i pametne proizvodnje, EU grantovi sve češće predstavljaju prvi ozbiljan izvor kapitala. Oni omogućuju da se ideja pretvori u validirani i tržišno relevantan proizvod.
Što startupi najčešće krivo razumiju u vezi s EU fondovima?
Prva pogreška je uvjerenje da su EU projekti “besplatan novac” bez ozbiljnih obveza. U stvarnosti, EU financiranje je izuzetno zahtjevno: traži jasan plan razvoja tehnologije, kvalitetnu projektnu prijavu (stopa odobrenih prijava često je ispod 10%), mjerljive rezultate, profesionalno upravljanje projektom i strogo financijsko praćenje. Startup koji uđe u EU projekt bez kapaciteta za provedbu riskira kašnjenja, financijske korekcije i reputacijsku štetu koja mu kasnije može zatvoriti vrata prema investitorima i budućim pozivima.
Druga pogreška je prijavljivanje na EU pozive koji ne odgovaraju stvarnoj fazi razvoja proizvoda. Mnogi startupi pokušavaju “ugurati” ideju u natječaj samo zato što je otvoren, iako su razina tehnološke zrelosti (TRL), tržišna validacija i poslovni model još daleko od onoga što se traži. Posljedice su niske ocjene, administrativno odbijeni projekti (dakle, nisu ni došli do faze tehničke evaluacije) i gubitak vremena u fazi kada bi fokus trebao biti na razvoju proizvoda i kupaca.
Treća pogreška, posebno za startupe iz Hrvatske i regije, je prijava projekta bez zaštićenog intelektualnog vlasništva (IP), prvenstveno patenta. Bez patenta je danas izuzetno teško dobiti EU sredstva iz vodećih briselskih (centraliziranih) fondova kao što je EIC Accelerator. Primjerice, jedan od obveznih elemenata u EIC Accelerator projektnoj prijavi je ispunjavanje tablice o zaštićenom IP-u, gdje se traži navođenje broja patenta, naslova i drugih relevantnih podataka. Ako tu tablicu ne možete ispuniti, odmah ste u značajno nepovoljnijoj poziciji u odnosu na druge startup prijavitelje koji imaju formalno zaštićenu tehnologiju.
Četvrta pogreška je podcjenjivanje utjecaja EU projekta na strategiju razvoja tvrtke. EU grant nije samo financijski instrument, nego i strateški okvir koji definira smjer razvoja tehnologije, dinamiku zapošljavanja i prioritete tima tijekom naredne 2 do 4 godine. Drugim riječima, EU projekt vrlo konkretno određuje na čemu će startup tim raditi, koliko brzo će se širiti i koji će segment proizvoda imati prioritet. Ako EU projekt nije usklađen s dugoročnom vizijom startupa, može ga odvući u smjeru koji donosi kratkoročno financiranje, ali dugoročno usporava izlazak na tržište i otežava fokus na stvarne potrebe svojih kupaca.
Moj pogled na EU fondove
Moj pogled na EU bespovratna sredstva za startupove u ranoj fazi razvoja vrlo je praktičan: EU grantovi nisu zamjena za investitore, nego most do investitora. Taj most može funkcionirati na dva načina: prvi je da startup najprije kroz EU grant smanji tehnološki i tržišni rizik te tek nakon toga ulazi u investicijske pregovore iz znatno jače pozicije. Drugi je da se EU grant osigura uz paralelnu potporu investitora, npr. kroz Pismo namjere, što vodi do tzv. „blended“ financiranja u kojem se javni i privatni kapital nadopunjuju. U oba slučaja EU grantovi imaju smisla ako se iskoriste za smanjenje rizika do točke na kojoj privatni kapital ulazi pod znatno povoljnijim uvjetima za osnivače startupa.
U praksi sam više puta vidio istu situaciju. Startup tim ima jak tehnološki koncept, ali još nema gotov proizvod ni prihode te pokušava zatvoriti investicijsku rundu. Investitori tada traže dokaze funkcionalnosti, pilot korisnike i jasne tehničke metrike, a startup jednostavno nema kapital da to samostalno razvije. Kroz EU projekt startup financira razvoj prototipa, testiranja u realnim uvjetima i prve demonstracije kod stvarnih korisnika. Ključni trenutak nastupa kada se tehnički rizik vidljivo smanji i projekt počne donositi mjerljive rezultate. Tada se razgovor s investitorima mijenja iz “koncept je zanimljiv” u “rizik je pod kontrolom, idemo pričati o skaliranju”.
Što startupi trebaju znati o EU pozivima u 2026. i 2027. godini
Na nacionalnoj razini, EU pozivi poput „Dokazivanja inovativnog koncepta (PoC)” te „Start-up i spin-off poduzeća mladih istraživača” posebno su zanimljivi za ranu fazu razvoja, gdje je moguće dobiti do 200.000 eura bespovratnih sredstava za razvoj prototipa (od TRL 2 do TRL 4+), validaciju tehnologije, zaštitu IP-a i prve korake prema tržištu.
Osim toga, postoje i partnerski projekti u kojima startup može sudjelovati kao jedan od partnera na projektu koji predvodi već etablirana tvrtka na tržištu. To su pozivi poput „Integratora”, „Inovacija u S3” te „Strateških partnerstava za inovacije (SPIN STEP)”, a obuhvaćaju razvoj do TRL 8, tj. faze neposredno prije plasmana proizvoda na tržište. Kroz ove pozive moguće je dobiti znatno veća sredstva, često i do 2 milijuna eura za partnere u konzorciju.
Glavni nedostatak nacionalnog EU financiranja je administrativna složenost u usporedbi s briselskim EU fondovima za financiranje inovacija, ali s druge strane ovi pozivi imaju veću stopu odobrenih prijava (često i dva do tri puta veću).
Na razini EU-a postoje pozivi i programi koji predstavljaju logičan sljedeći korak razvoja prema TRL 9 za startupe koji su se već uspješno profilirali te provode ili su već proveli razvojne projekte financirane kroz nacionalne EU programe.
Pozivi poput „Advanced Innovation Challenges“ i „Eurostarsa“ vrlo su zanimljivi za startupe koji imaju plan izlaska na strana tržišta i žele surađivati s međunarodnim R&D partnerima. „EIC Accelerator“ pak cilja visokorizične, disruptivne (deeptech) inovacije s velikim tržišnim potencijalom. Iako je izuzetno kompetitivan, ovaj poziv kombinira bespovratna sredstva (do 2,5 milijuna eura) i mogućnost equity ulaganja (do 10 milijuna eura), što ga čini jednim od najmoćnijih instrumenata za deeptech startupe u Europi, svojevrsnom “Ligom prvaka” EU fondova za inovacije.
Ovdje je ključno razumjeti da se ne financira samo razvoj inovativne tehnologije, nego i put prema međunarodnom tržištu: poslovni model, skaliranje, regulativa i priprema za buduće runde investicija. Drugim riječima, EU ne financira samo “razvoj”, nego i transformaciju startupa u investicijski spremnu tvrtku za snažan globalni nastup.
Planiranje procesa prijave i provedbe EU projekata
Za osnivače koji razmišljaju o EU financiranju, nekoliko pitanja može brzo pokazati je li to pravi korak:
- Prvo, razvijate li tehnologiju čiji razvoj traje 12 ili više mjeseci i zahtijeva značajna testiranja i validacije?
- Drugo, je li vaš najveći rizik trenutačno tehnološki, a ne prodajni?
- Treće, bi li vam 1 do 3 godine stabilnog financiranja razvoja značajno povećale šanse za ozbiljnu investiciju ili uspješan izlazak na tržište?
To je posebno važno u ranoj fazi (early stage), kao i u trenutku kada startup prelazi iz istraživanja u prvi ozbiljniji razvoj proizvoda. Ključno je i onda kada tim shvati da bez dodatnog kapitala mora usporiti razvoj ili prerano izaći na tržište s nedovoljno zrelim rješenjem.
Ako se EU financiranje u toj fazi ignorira, startup često završi u začaranom krugu: premalo razvijen za investitore, a bez kapitala da dođe do razine koja investitore zanima. Posljedica je gubitak vremena, preveliko oslanjanje na kratkoročne (agencijske) projekte radi preživljavanja te odustajanje od ambicioznijih tehnoloških iskoraka.
Zaključak i pogled prema naprijed
EU bespovratna sredstva nisu sporedni izvor financiranja, nego strateški alat za izgradnju tehnoloških startupova u Europi. Ona omogućuju osnivačima da zadrže veći vlasnički udio, razviju kompleksne tehnologije do zrelije faze i pregovaraju s investitorima iz pozicije snage, a ne nužde.
U godinama koje dolaze, uz sve veći fokus EU-a na tehnološku, energetsku i industrijsku suverenost, uloga ovih instrumenata bit će još važnija. Startupovi koji na vrijeme nauče koristiti EU sredstva kao dio svoje financijske i razvojne strategije imat će značajnu prednost, ne samo u preživljavanju rane faze, nego i u dugoročnom pozicioniranju na globalnom tržištu.
O autoru
Mario Koštan je diplomirao strojarstvo na FSB-u te zatim otišao u London na doktorat iz znanosti o materijalima. Nakon toga, proveo je 5 godina kao konzultant u Institutu TWI Ltd u Cambridgeu, sudjelujući u pripremi nekoliko stotina R&D projekata financiranih kroz Horizon 2020 program i britanski program InnovateUK. Po povratku u Hrvatsku, radio je kao EU konzultant za nekoliko uspješnih hrvatskih startupa i osiguravao im višemilijunska sredstva za financiranje njihovih R&D projekata. Osnovao je konzultantsku tvrtku Kostan Consultancy & Innovation d.o.o. (KCI) s ciljem doprinosa razvoju hrvatskog startup ekosustava korištenjem EU fondova i fokusom na digitalizaciju i napredne tehnologije Industrije 4.0.
