Zašto je tema relevantna?

Često u praksi vidimo istu zabludu: osnivači startupa se potpuno fokusiraju na razvoj proizvoda, onda na poslovno-financijski aspekt i dobivanje investicije, dok se pravna pitanja oko poslovanja obično zanemaruju. Smatraju ih sporednima, nečim što će „rješavati u hodu“ jednom kada proizvod bude gotov.

No, proizvod se ne razvija u vakumu. Razvija ga poslovni subjekt koji, da bi rastao, generirao prihode i bio prihvatljiv investitorima, mora poslovati uz odgovarajuću razinu pravne sigurnosti i predvidljivosti. Odluke koje se donesu „na brzinu“ u prvih 12 mjeseci – dogovori u chatu, na kavi ili na papiriću – osnivačima kasnije ili širom otvaraju vrata za investicije, partnerstva i exit, ili ih nepovratno „zaključaju“ u skupe, spore i mučne postupke kada za to bude prekasno.

Što se najčešće krivo razumije?

Tipične pogreške koje osnivači rade proizlaze iz uvjerenja da su „svi na istom brodu“ tj. da svi dijele istu sudbinu i da im je jednako stalo do konkretnog problema, pa će se stvari riješiti same od sebe.

Tri najčešće greške su:

1. Nereguliranje vlasničke strukture i izlaska osnivača (Vesting): Osnivači ravnopravno podijele udjele u društvu bez zaštitnih klauzula. Ako jedan osnivač nakon šest mjeseci napusti tim, on zauvijek zadržava svoj udio. Posljedica? Kada dođe investitor, odbit će uložiti u tvrtku u kojoj veliki postotak vlasništva drži osoba koja više ne doprinosi razvoju.
2. Neriješeno pitanje intelektualnog vlasništva (IP): Korištenje koda ili dizajna vanjskih suradnika, ili čak vlastitog rada dok su osnivači bili zaposleni drugdje, bez jasnog pisanog prijenosa prava (IP assignment). Posljedica je da startup formalno ne posjeduje (ili nema dokaz da posjeduje) svoj ključni proizvod, što ruši valuaciju ili se investitori u cijelosti povlače iz investicije.
3. Nezatvaranje starih ugovornih obveza: Oslanjanje na „usmene dogovore“ o raskidu ugovora s ranim partnerima. Ako investitor u due diligenceu pronađe aktivne ugovore koji bi mogli predstavljati financijski rizik, povući će se dok se rizik u potpunosti ne otkloni papirnatim putem.

Moj pogled na “Legal Stack”

Svaki startup od prvog dana trebao graditi svoj „legal stack“ – temeljni skup pravila i dokumenata koji podržavaju brz i efikasan rad tvrtke uz maksimalnu pravnu sigurnost. Taj pravni „stack“ nije tu da usporava inovaciju, već da osigura operativnu slobodu u budućnosti.

Taj se stack primarno sastoji od pet slojeva: (1) reguliranje tko posjeduje intelektualno vlasništvo (tko posjeduje što i po kojoj osnovi); (2) korporativna struktura i raspodjela udjela, (3) ugovorni set između ključnih dionika (co-founderi, zaposlenici, savjetnici); (4) compliance odnosno usklađenost sa regulativom (npr. GDPR); te (5) jasna pravila o donošenju odluka u firmi. Set ove dokumentacije ne mora biti kompleksan i može se brzo prilagoditi potrebama konkretnog startupa. Važno je ne ostavljati ova pitanja da se „riješe sama od sebe“.

Primjeri iz prakse

Nedavno smo imali situaciju sa startupom koji je na početku sklopio ugovor s poslovnim partnerom. Kada se suradnja pokazala neperspektivnom, usmeno su dogovorili raskid, ali startup nikada nije ishodio pisanu potvrdu. Nakon nekog vremena, u trenutku kada je veliki investitor htio uložiti kapital, tijekom due diligencea postavljeno je pitanje: je li taj ugovor i dalje na snazi i može li taj stari partner potraživati udio ili novac? Investicija je bila potpuno blokirana tjednima, uz visok rizik propadanja, sve dok stari partner, srećom, nije pristao potpisati potrebnu dokumentaciju.

Još radikalniji, globalni deep-tech primjer je razvoj Oculus VR-a. Osnivač Palmer Luckey i poznati programer John Carmack razvijali su rane prototipe Oculus naočala. Problem je bio taj što je Carmack tada još uvijek bio zaposlenik gaming kompanije ZeniMax Media i imao je potpisan NDA, dok je Luckey s njima surađivao na testiranjima. Osnovali su Oculus, napravili prototip, ali nikada nisu jasno regulirali IP nad kodom proizvoda jer su smatrali da je to „njihov rad i vlasništvo“.

Kada je Oculus postao uspješan i kada ga je Facebook kupio za 2 milijarde dolara u brzinskom due diligenceu preko vikenda, ZeniMax je aktivirao „pravnu bombu“. Podigli su tužbu tvrdeći da ključni kod pripada njima jer je Carmack na njemu radio kao njihov zaposlenik. Epilog? Sud u Teksasu presudio je da Oculus (tada u vlasništvu Facebooka) mora platiti nevjerojatnih 500 milijuna dolara odštete zbog kršenja ugovora i autorskih prava.

U oba gore navedena primjera startup je imao vrhunski proizvod s dokazanom tržišnom potražnjom. Očekivali su da će investicije i akvizicije proći glatko, ali nedostatak osnovnog pravnog „stacka“ iz prve godine pretvorio se u egzistencijalni rizik u petoj.

Kako čitatelj to može primijeniti?

Ako ste osnivač startupa, postavite si ova tri pitanja kako biste procijenili u riziku:

1. „Ako moj suosnivač sutra odluči napustiti tvrtku i više nikada ne odgovoriti na e-mail, hoće li on zauvijek zadržati svojih 40% udjela?“ Ako je odgovor da, hitno trebate regulirati vesting mehanizme.
2. „Mogu li u ovom trenutku dokazati, pisanim ugovorom, da svaki redak koda i svaki element dizajna isključivo pripada našoj tvrtki, a ne freelanceru koji ga je napravio?“
3. „Imam li ikakve usmene dogovore s prvim klijentima, investitorima ili savjetnicima koji nisu pretočeni u jasan ugovor?“

Ovo je apsolutno ključno u early-stage fazi, odnosno u prvoj godini poslovanja. Upravo u trenucima kada nema mnogo novca i kada tim nije velik, dokumenti se mogu strukturirati mirno i sporazumno, jer interesni i financijski ulozi još nisu visoki. Ako se ovo ignorira u ranoj fazi, u kasnijim fazama (scale-up) rješavanje ovih problema postaje neizmjerno skupo, uključuje teške pregovore (jer tada tvrtka već vrijedi puno više i uz veći broj dionika) i redovito je glavni razlog zašto propadaju velike investicijske runde.

Zaključak

Ako bih jednu stvar htio prenijeti za kraj, to je jedna alegorija sam čuo u praksi.

Dobra tvrtka je poput dobre zgrade u kojoj želite kupiti stan: dobar i inovativan proizvod je poput sjajno dizajnirane zgrade s dobrim pogledom. Financije i prihodi su građevinski materijal i struja koji omogućuju izgradnju i funkcioniranje te zgrade. Pravni odnosi i  „legal stack“ su čisti vlasnički list i dobri temelji te zgrade.

Sve i da je zgrada jako kvalitetno izgrađena, spremna za useljenje i na idealnoj lokaciji – niti jedan ozbiljan kupac ili investitor neće u nju uložiti svoj novac ako ona nema čist vlasnički list i dobre temelje. Pravni temelji ne čine vaš startup nužno ljepšim, ali oni su jedini razlog zašto vam ga sutra netko neće moći uzeti ili srušiti.

O autoru

Marko Mećar je odvjetnik s više od 12 godina iskustva u području trgovačkog prava i prava društava. Tijekom svoje karijere stekao je opsežno iskustvo u savjetovanju domaćih i stranih klijenata o različitim pravnim pitanjima povezanima s pokretanjem i razvojem poslovanja u Hrvatskoj.

Njegova stručnost obuhvaća korporativno pravo, spajanja i preuzimanja (M&A), financijske projekte, projekte razvoja nekretnina te rješavanje sporova, uključujući arbitražu i medijaciju. U svom radu savjetuje klijente u različitim fazama poslovanja, od osnivanja i strukturiranja društava do složenih transakcija i drugih pitanja trgovačkog prava.

Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2008. godine, gdje je stekao diplomu cum laude, a 2011. godine položio je pravosudni ispit s odličnim uspjehom i upisan je u Hrvatsku odvjetničku komoru. Poslijediplomski studij međunarodnog poslovnog prava završio je na Central European Universityju (CEU), gdje je stekao titulu LL.M.

Marko redovito sudjeluje kao predavač i panelist na domaćim i međunarodnim konferencijama i okruglim stolovima o aktualnim temama iz područja trgovačkog prava. Autor je i znanstvenih i stručnih članaka objavljenih u hrvatskim i regionalnim pravnim časopisima, uključujući Pravo u gospodarstvu, Croatian Arbitration Yearbook i Slovenian Arbitration Review.